Kažu da smo moja sestra i ja veštica i veštac. Smatraju nas traženim zločincima. Vašim takozvanim neprijateljima.
Zamislite da je sve ono što volite najviše na svetu i što verovatno uzimate zdravo za gotovo sad zabranjeno. Takav je život u Novom poretku, pod takozvanom vladom – ili surovim totalitarnim režimom – koja je zagospodarila ovim svetom. Sad sa svakim dahom moramo da se borimo za ono malo sloboda koje su nam preostale.
Poražavajuće je. Čitav grad jarosnih lica pilji u mene kao da sam podli zločinac. Stadion je dupke pun. Stotine hiljada radoznalih, nehajnih ili, u najmanju ruku, ravnodušnih lica. I nema vlažnih očiju, a kamoli suza. Ni reči protivljenja. Tupkanja nogama. Pesnica podignutih u znak solidarnosti. U stvari, čini mi se da nam je danas poslednji dan, dok gledam kako bleštave cifre odbrojavaju na ogromnim ekranima s oba kraja stadiona.Vidim da se moj brat Vit pita postoji li izlaz u poslednjem trenutku.
0 comments:
Post a Comment